Iako s razvojem neke zemlje industrija polako gubi svoj značaj i važniju ulogu u strukturi preuzima sektor usluga, naročito intelektualnih, industrijska proizvodnja u svakom gospodarstvu ima i nadalje vrlo važnu ulogu. Naime, u nedovoljno razvijenim zemljama ona je glavni pokretač razvoja, dok u visoko razvijenim zemljama ona postepeno prelazi u fazu informatizacije i elektronike.

I u Hrvatskoj se udio industrije u bruto društvenom proizvodu znatno smanjio te danas iznosi oko 20%, za razliku od kraja osamdesetih kada je taj udio bio preko 30%. Iako je to u okvirima europskog prosjeka, naša industrija ne može se pohvaliti drugim značajkama suvremenog gospodarstva, naročito što se tiče tehnološke opremljenosti, inovativnosti te konkurentnosti na stranim tržištima. Zbog preustroja cijelog gospodarstva, u kojem industrija više nema tako značajnu ulogu, smanjuje se i broj zaposlenih radnika u njoj. Dok je početkom devedesetih udio zaposlenih u industriji bio oko 37%, u 2002.g. je taj udio spao na svega oko 27%. Industrijska proizvodnja i nadalje ima poseban i važan značaj u našem gospodarstvu; u ukupnom robnom izvozu i uvozu ona sudjeluje s oko 95%, a u ukupno ostvarenim investicijama pravnih osoba sudjeluje s oko 27%.

Već u osamdesetim godinama industrija je, kao i cijelo gospodarstvo bivše države, poprimila obilježja krize. Stope rasta u tom razdoblju bile su negativne ili tek neznatno iznad nule, usporeno je povećavanje zaposlenosti, a naglo je počela rasti nezaposlenost, proizvodnost rada je padala, cijene su krajem osamdesetih ušle u sferu hiperinflacije itd. Uzroke takvog stanja ponajprije treba tražiti unutar sustava u kojem su godinama potiskivane osnovne ekonomske i tržišne zakonitosti, odnosno u strukturnoj neprilagođenosti zahtjevima tržišne ekonomije.

Takvo krizno stanje Hrvatska je naslijedila iz bivše države, a stanje se još drastično i pogoršalo izbijanjem rata 1991.g. Oko 30% površine Hrvatske, na kojem se nalaze glavnina postrojenja kemijske, tekstilne, kožne, drvne, metalne i drugih industrija, bilo je zahvaćeno direktnim razaranjima. Štete su bile ogromne, a industrijska proizvodnja je u 1993.g. bila prepolovljena u odnosu na 1989.g.

U tijeku devedesetih godina, prvi porast ndustrijske proizvodnje ostvaren je 1995. godine (graf 1.), premda je to bilo tek 56% proizvodnje iz 1990.g. U razdoblju od 1995.g. do 2002.g. industrijska proizvodnja je rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 3,58% i time je u 2002.g. dosegla vrijednost od tek 72% one u 1990 g. Valja napomenuti da je dobar dio problema, koji su još uvijek prisutni u našoj industriji strukturne prirode, a naslijeđe su prijašnjeg sustava te se nisu mogli efikasno riješavati u ratnom i poratnom razdoblju. To se prije svega odnosi na višak zaposlenih, nisku efikasnost, tehnološku zaostalost, prezaduženost te nenaviknutost na tržišni način poslovanja.

 Graf 1

Izvor: DZS. obrada HGK

U razdoblju nakon 1995.g. industrijska je proizvodnja zabilježila pad u odnosu na prethodnu godinu samo u 1999.g. i to za 1,4%, a uzrok tome je ponajprije kriza na Kosovu kao i ruska kriza koja je smanjila potražnju na europskom tržištu za proizvodima iz tranzicijskih zemalja te natjerala inozemne ulagatelje na povlačenje sa tržišta srednje i istočne Europe.

Zaposlenost u industriji u konstantnom je padu (graf 2.), što je rezultat restrukturiranja, a odraz toga je neprirodno visoki porast proizvodnosti rada. Naime, proizvodnost rada u industriji veća je u 2002.g. čak za 77,4% u odnosu na 1995.g., no to je prije svega rezultat smanjenja zaposlenih radnika u industriji kojih je u 2002.g. bilo 27,6% manje u odnosu na 1995.g. Taj porast

 Graf 2

 
Izvor:DZS. obrada HGK

proizvodnosti mogao se iskoristiti za poboljšanje konkurentnosti kako na domaćem tako i na međunarodnom tržištu te za povećanje izvoza, no problem je što je rast osobnih dohodaka bio brži od rasta proizvodnosti. Time je visoka cijena rada, odnosno troškova proizvodnje, u odnosu na ostale tranzicijske zemlje postala jedna od glavnih prepreka za povećanje konkurentnosti naše industrije u međunarodnom okružju. Rast produktivnosti ubuduće trebalo bi ostvarivati uz zadržavanje ili povećanje zaposlenosti.

Zalihe gotovih proizvoda u industriji u korelaciji sa industrijskom proizvodnjom (graf 3.) ukazuju na određena kretanja u ukupnom gospodarstvu, naročito na povećanje ili smanjenje ukupne potražnje za industrijskim proizvodima. Porast zaliha općenito se objašnjava kao znak recesije gospodarstva. Naime, zbog pada domaće i/ili inozemne potražnje smanjuje se prodaja industrijskih proizvoda, dok se istodobno kod proizvodača gomilaju zalihe jer je teško otkazati narudžbe planirane na procjenama o rastu prodaje, u vremenu kada je bilo optimizma da će potrošnja rasti. U razdoblju nakon 1995.g. uočavamo da su izrazito pozitivne godine bile 1996. i 2000.g. budući da je uz rast proizvodnje došlo do smanjivanja zaliha što ukazuje na rast potražnje. U 1997., 1998.g. i 2002.g. zabilježen je i rast proizvodnje i zaliha gotovih proizvoda što znači da potražnja za industrijskim proizvodima nije uspjela apsorbirati povećanu proizvodnju. Izrazito negativna bila je 1999.g. kada je uz istodobno smanjenje proizvodnje od 1,4% zabilježeno i povećanje zaliha od 6%.

 Graf 3

Izvor :DZS, obrada HGK

Budući da u strukturi ukupne industrijske proizvodnje prerađivačka industrija sudjeluje otprilike 80% te da na nju otpada preko 95% izvoza i da zapošljava oko 25% ukupne radne snage u Hrvatskoj, jasno je vidljiv njen značaj za gospodarstvo Hrvatske. Izvoz prerađivačke industrije, izražen u dolarima, ostvario je stagnantne rezultate u razdoblju od 1995-2002.g. te je u 2002. godini realno veći za svega 8,6% u odnosu na 1995.g., dok je uvoz u istom razdoblju porastao za čak 45,8%. Realna apreciranost domaće valute nakon donošenja Stabilizacijskog programa 1993.g. koja daleko više pogoduje uvozu, nepravovremeno ulaženje u međunarodne asocijacije, visoka cijena rada, izostanak proizvodnih stranih investicija te niska razina ulaganja u tehnološki razvoj, glavni su razlozi takve negativne međunarodne razmjene.

Glavninu našeg robnog izvoza čine tradicionalne, radnointenzivne industrijske grane, koje zbog zastarjele tehnologije, gubitka tržišta uslijed ratnih događanja, visoke cijene rada te nedovršenog restrukturiranja sve teže drže korak na vanjskom i domaćem tržištu i polako gube značaj kojeg su u prošlosti imale.

To se posebno odnosi na proizvodnju tekstila i odjeće (graf 4.) koja je, na primjer, u razdoblju od 1990-1994. g. ostvarivala suficit između 300 i 400 milijuna dolara, do 1999.g. suficit je iznosio oko 200 milijuna dolara, a u 2002.g. ostvaren je deficit od 50 mil. dolara. Uz to većina proizvodnje (oko 90%) u našoj tekstilnoj industriji čine uslužni (lohn) poslovi koji nemaju perspektive u budućnosti, jer se takva proizvodnja zbog jeftinije radne snage sve više premješta na Istok. Tek nekoliko tvornica ostvaruje puni izvoz, a upravo bi na stvaranju vlastitih robnih marki, odnosno punog izvoza, trebalo temeljiti budućnost te grane proizvodnje.

Graf 4

Izvor: DZS. obrada HGK

Slična situacija prisutna je i u preradi kože, izradi galanterije i obuće. Odnosno i ta je grana bila izrazito izvozno orijentirana, te je 1990-te godine ostvarivala suficit od oko 80 mil. dolara, dok u posljednjih par godina bilježi vanjskotrgovinski deficit od oko 20-ak mil. dolara. Najveći dio proizvodnje izvozi se na tržište Europske unije i to pretežito u doradnim–lohn poslovima te je, kao i u tekstilnoj industriji, potrebno raditi na vlastitim kolekcijama i markama koje će u svijetu biti prepoznatljive, za što je pretpostavka viša razina menadžmenta i tehničko–tehnološke razine proizvodnje.

Budući da su obje spomenute grane radno intenzivne, te da je u njima u 2002.g radilo oko 85 tisuća radnika manje u usporedbi s 1990.g., vidljiv je njihov velik utjecaj na rast nezaposlenosti, naročito stoga što u međuvremenu niti u jednoj drugoj grani proizvodnje nisu stvoreni uvjeti za prihvat tih radnika.

Drvna industrija je još jedna tradicionalna i izvozno orijentirana grana, no i ona se nalazi u strukturnoj krizi (graf 5.). Naročito se to tiče proizvodnje finalnih proizvoda, pogotovo proizvodnje namještaja. Naime, dok je u preradi drva i proizvodnji proizvoda od drva u zadnjih desetak godina ostvarivan konstantni vanjskotrgovinski suficit od približno 100-tinjak milijuna dolara, u proizvodnji namještaja se suficit od oko 170 mil. dolara iz 1990.g. pretvorio u deficit od 130 mil. dolara u 2002.g. To je dijelom rezultat smanjenja izvoza u toj grani, ali još većim dijelom povećanja uvoza koji je s ispod 10 mil. dolara u 1990.g. porastao na preko 300 mil. dolara u 2002.g. Prioritet u toj industriji je nadoknaditi tehnološki zaostatak te prilagoditi programe situaciji na tržištu, pogotovo iz razloga što sirovina za tu granu imamo i više nego dovoljno te što već postoji razvijena infrastruktura i kvalitetna radna snaga.

 Graf 5

 
Izvor: DZS; obrada: HGK

Od izrazito izvoznih grana valja spomenuti i brodogradnju koju se često predstavlja kao iznimno strateški važnu djelatnost, zbog povezanosti s ostalom domaćom industrijom (naročito metalnom) i multiplikativnim učincima na cijelo gospodarstvo. Zbog takvog odnosa prema toj grani država je posljednjih godina u više navrata izdvojila značajna sredstva za njenu sanaciju, no pravih rezultata nije bilo. Mnoga brodogradilišta posluju s gubitkom i kasne s rokovima isporuke, većina ih je u rukama države koja se proteklih godina nije pokazala kao najbolji vlasnik, tehnološki se zaostaje za konkurentnim zemljama u toj branši, uvozna komponenta izvezenog broda je izuzetno visoka i kreće se oko 70% itd. Dalekoistočne zemlje, koje su vodeće u svijetu u toj branši (Japan, Koreja i Kina), na različite načine podupiru brodogradnju, počev od financijske potpore, pa do raznih poticaja pri izvozu i ugradnji domaće opreme. Velik problem naših brodogradilišta je i nedostatak kvalificirane brodograđevne radne snage, koja je u proteklih desetak godina u potrazi za većim primanjima otišla u inozemstvo te danas uglavnom radi u Italiji i Njemačkoj. Ukoliko se procjeni da brodogradnja ima budućnost, pažnju bi u budućnosti valjalo posvetiti tehnološkoj modernizaciji, privatizaciji te efikasnijem poslovanju. Valjalo bi se okrenuti proizvodnji sofisticiranijih i zahtijevnijih brodova želi li se poslovati profitabilno.

Proizvodnja metala i proizvoda od metala, kao i proizvodnja strojeva i uređaja, u razdoblju od 1990.-2002.g. više su nego prepolovile svoju proizvodnju, iako nakon 1995.g. bilježe lagani oporavak. I broj zaposlenih u tim industrijama više je nego prepolovljen; više od 100 tisuća radnika iz 1990.g. spalo je na manje od 40 tisuća u 2002.g. Zbog velike uvozne ovisnosti tih grana o sirovinama koje naša zemlja ne posjeduje, vanjskotrgovinski deficit iznosi preko milijardu dolara u posljednjih sedam godina. S obzirom na tako visoki deficit, valjalo bi osposobiti te grane za povećani izvoz, prvenstveno većim investicijskim ulaganjima u moderniju i suvremeniju tehnologiju te konstantnim razvijanjem novih proizvoda prilagođenih svjetskoj potražnji.

U proizvodnji električne i optičke opreme, koja obuhvaća proizvodnju uredskih strojeva i uređaja, proizvodnju električnih strojeva i aparata, proizvodnju radiotelevizijskih i komunikacijskih aparata i opreme te proizvodnju medicinskih preciznih i optičkih instrumenata, također postoji visoka uvozna ovisnost tako da se vanjskotrgovinski deficit u posljednjih sedam godina kreće u rasponu od 400 do 800 milijuna dolara godišnje. I u tim granama potrebno je izvršiti restrukturiranje provođenjem privatizacije, osuvremenjivanjem tehnologije te razvijanjem novih proizvodnji.

Proizvodnja hrane i pića u ukupnoj industriji sudjeluje s oko 20% i po tome je, kao i po broju zaposlenih (preko 40 tisuća) najjača grana prerađivačke industrije. Iako je Hrvatska bogata proizvodnim potencijalima i poljoprivrednim sirovinama, ipak u vanjskotrgovinskoj razmjeni ta grana proizvodnje ostvaruje deficit od preko 300 milijuna dolara u 2002g. Razloga za to ima više, od nekonkurentnosti naših proizvoda cijenom na svjetskom tržištu i neorganiziranosti domaćeg tržišta sirovinama do tehnološkog zaostatka i nezadovoljavajućeg marketinškog pristupa nekim proizvodima. Ulazak Hrvatske u WTO i druge međunarodne organizacije mogao bi u dugoročnom smislu riješiti neke od tih problema, no u početku će ukidanje carinskih barijera znatno pogoditi prehrambenu industriju jer još nije tržišno prilagođena razvijenijim zemljama. Prije svega bi trebalo riješiti već tradicionalne probleme u poljoprivredi, a to su rascjepkanost zemljišta i mali posjedi te mali broj onih koji se poljoprivredom bave kao stalnim izvorom prihoda.

Kemijska industrija i proizvodnja proizvoda od gume i plastike infrastru-kturalne su i strateške grane naše industrije budući da njihovi proizvodi služe kao input mnogim drugim proizvođačima, ali i kao roba za široku potrošnju. Njihov udio u ukupnoj strukturi industrije iznosi 2001. godine blizu 10%, zapošljavaju oko 7% radnika u industriji, a u ukupnom izvozu sudjeluju s oko 12%. Iako su značajne izvozne grane, vrlo su ovisne o uvoznim sirovinama tako da njihov vanjskotrgovinski deficit od 1993.g. konstantno raste (graf 6.) te

Graf 6 

 
Izvor: DZS; obrada: HGK

je u 2002.g. iznosio gotovo milijardu dolara. S obzirom na perspektivu tih grana u svjetskom okruženju, naročito farmaceutske industrije i prerade plastike i gume, potrebno je dodatno tehnološko osuvremenjivanje i razvijanje novih proizvoda radi povećanja izvozne aktivnosti. Te grane zapošljavaju obrazovan i stručan kadar, a imaju i bogatu tradiciju u nas, što je dodatan razlog za njihov strateški razvoj.

Proizvodnja nemetala i građevinskog materijala također je značajna grana naše industrije s obzirom na široku osnovu nemetalnih sirovina u našoj zemlji. U ukupnoj strukturi industrijske proizvodnje ta grana sudjeluje s oko 6% te zapošljava oko 5% radnika u industriji (2002.g.). Najznačajniji izvoz ostvaruje se raznim proizvodima od stakla, svim vrstama cementa, keramičkim proizvodima, opekarskim proizvodima itd., ali se velik dio sirovina i gotovih proizvoda koje Hrvatska ne posjeduje i uvozi. Budući da ta grana bilježi porast proizvodnje od oko 50% u 2002.g. u odnosu na 1995.g., te da ne bilježi veliki vanjskotrgovinski deficit, valja i nadalje raditi na povećanju proizvodnje i izvoza ponajprije suvremenim tehnološkim rješenjima.

Proizvodnja i prerada papira te izdavačka i tiskarska djelatnost dio su prerađivačke industrije koji bilježi pozitivne rezultate u posljednjih nekoliko godina. Proizvodnja papira bilježi povećanje od 60% u 2002.g. u odnosu na 1995.g., a izdavačka djelatnost povećanje od čak 135%. Tim porastom izdavačka je djelatnost premašila i prijeratnu proizvodnju, čime se niti jedna druga grana prerađivačke industrije ne može pohvaliti. Privatizacija je izvršena u svim poduzećima tih djelatnosti, postoji visoka tehnološka opremljenost kao i kvalitetna i stručna radna snaga, no postoji još proizvodnih kapaciteta koji nisu u potpunosti iskorišteni te bi se trebalo koncentrirati na njihovo povećanje.

Najveći vanjskotrgovinski deficit Hrvatska ostvaruje u području rudarstva zbog velikog uvoza energetskih sirovina, posebice nafte i plina. Taj deficit je u razdoblju od 1995-1999.g iznosio prosječno oko 700 milijuna dolara, a u zadnje tri godine oko milijardu dolara. S obzirom na ograničenost i oskudnost vlastitih sirovina, koje pokrivaju oko 50% domaće potražnje, i u budućnosti će se nastaviti smanjenje udjela vlastite proizvodnje sirovina u odnosu na uvozne. Zbog takvog stanja trebalo bi smanjivati udio sirovina u strukturi troškova proizvodnje, tražiti supstitute, te tražiti načine za kompenziranje nedostatka sirovina višim stupnjevima prerade.

Zaključno, većina industrijskih grana imaju približno slične probleme vezane uz tehnološku zaostalost i neinventivnost, visoke troškove, neiskorištenost kapaciteta, uvoznu ovisnost, nedostatak novih proizvoda s višom fazom prerade, neprepoznatljivost na svjetskom tržištu, nepraćenje stanja na svjetskim tržištima itd. Poseban problem predstavlja i nedostatak pravih i tržišno orijentiranih menadžera koji bi trebali biti glavni nosioci razvoja unutar svojih poduzeća kao i nedovoljna marketinška aktivnost, posebno na inozemnom tržištu. Taj problem valjalo bi riješiti sustavnim obrazovanjem postojećih kadrova na svim razinama unutar poduzeća, organiziranjem poslovnih škola, seminara, slanjem zaposlenika na doškolavanje u inozemstvo, uvođenjem što mlađih kadrova u rukovodeće strukture itd. Kao pozitivan primjer trebale bi poslužiti neke vodeće hrvatske kompanije (Pliva, Podravka…) koje su prve prepoznale značenje kontinuiranog ulaganja u intelektualni kapital i takav pristup im se višestruko isplatio. Uloga države, u ovoj fazi razvoja, također je vrlo bitna u razvijanju industrijske proizvodnje i njene izvozne sposobnosti. Stvaranje povoljnog i stabilnog makroekonomskog okruženja njen je primarni zadatak, a pritom se podrazumijeva razvoj tržišta kapitala, nastavak snižavanja kamatnih stopa, poticanje ulaganja u visoke tehnologije itd. Aktivnom industrijskom politikom trebalo bi što bezbolnije preusmjeriti proizvodnju na, prema zahtjevima svjetskog tržišta, perspektivne industrijske grane sa što većim udjelom sofisticirane tehnologije, informatizacije i visokoobrazovane radne snage. Kvalitetom takvih grana proizvodnje uspješnije se može konkurirati na svjetskom tržištu te povećavati izvoznu proizvodnju koja ima presudni značaj za razvoj Hrvatske.